Terenac i traperice

Ima nekih književnih ideja koje su se pokazale silno plodnima i poticajnima, pa zato žive mnogo duže i proizvode mnogo više varijacija nego što bi to čovjek očekivao. Među njima se, kao jedna od najzanimljivijih, ističe ideja o vremeplovu, dakle o stroju uz pomoć kojega je moguće putovati u prošlost i u budućnost. Koliko ima romana, priča, filmova, čak i drama, kojima ta zamisao stoji u temelju? Ne može se ni izbrojiti. I ne samo to, nego je ta dosjetka ušla i u svakodnevni život, pa se često pitamo što bi bilo kad bismo imali vremeplov, kakve bi rezultate i kakve spoznaje to dalo.

Tako je i sa mnom. Ponekad zamišljam kako bi bilo zgodno da sam mogao sama sebe prebaciti iz vremena otprije tridesetak godina – s onim znanjem i onim iskustvom – u ovo naše doba. Što bih mislio, kako bih se ponašao, bih li išta razumio? Evo, dat ću vam primjer: opisat ću jednu scenu, a onda pokušati dokučiti što ona znači.

Izvor Pinterest

Scena je ova. Pokraj pločnika zaustavlja se ovelik automobil, zdepast i širokih kotača, vjerojatno namijenjen kretanju po nekakvim težim terenima. Iz automobila izlazi dvoje ljudi, mladić i djevojka. Oboje imaju na sebi traperice, ali su im one vidljivo poderane na koljenima i na bedrima. Otpućuju se prema ulazu u banku. Kako bih ja – ja iz osamdesetih godina – protumačio značenje te scene? Vjerojatno bih zaključio da je onaj automobil zapravo džip, možda otkupljen kao polovan od vojske ili od policije. A za ono dvoje pomislio bih da su nekakvi sumnjivci, čim hodaju u odrpanoj odjeći, pa bih možda bio u iskušenju i da nekoga upozorim na njih, jer možda su u banku krenuli zato da bi je opljačkali.

I, naravno, bio bih u krivu u svim točkama svojega zaključivanja. Prvo i prvo, onaj automobil nije nikakav terenac, nego je to vozilo koje košta debele novce i nabavlja se u najboljim salonima, a namijenjeno je kretanju po dobrim cestama, dok bi se na terenu – na livadi ili u šumi – začas zaustavilo i ne bi moglo dalje. A ono dvoje mladih ljudi nisu nikakve propalice, nego su bogataši, koji su možda u banku krenuli zato da obave kakvu važnu transakciju, dok njihove traperice nisu ni znak nemara ni znak neimaštine, nego slijede najnoviju modu.Naravno, ne bih mogao izmaknuti potrebi da sve to usporedim s vremenom iz kojega sam došao, a to su, rekli smo, osamdesete, ili čak i devedesete godine dvadesetoga stoljeća. Upitao bih se, dakle, kako su tada izgledali automobili i kako su izgledali ljudi, naravno, uz pretpostavku da su ono dvoje i tada – prije trideset godina – otprilike istih godina i istoga društvenog statusa kao i sad. Što bi se pokazalo?

Pa, pokazalo bi se najprije to da oni izgledaju drukčije, i da automobil izgleda drukčije. Počnimo od automobila. Bio bi to sportski auto, možda kabriolet, možda dvosjed, a u svakom slučaju takav da ga svi odmah zapažaju, ponajviše zbog toga što se na njemu vidi da može voziti više od dvjesto na sat, pa se čak sluti i da to povremeno i čini. A putnici iz toga automobila bili bi također drukčiji. Uz pretpostavku da su odjeveni sportski, mladić bi imao skup sako i još skuplji pulover, jedriličarske cipele i samtane hlače, dok bi djevojka imala na sebi kostimić, ili ako ne to, onda barem hlače i košulju na kojima se smjesta zapaža da potječu od neke vrlo razvikane marke.

Razlika bi, dakle, bila u tome što onaj par otprije trideset godina ističe svoje bogatstvo, dok ga ovaj sadašnji krije, pa čak nastoji izgledati kao nešto sasvim suprotno od bogataša. Znači li to onda da su u ta davna vremena automobili i odjeća govorili istinu, a sad da lažu? Ne bih se žurio s takvim zaključkom.

Jer, onaj sportski automobil želio je sugerirati kako njegov vlasnik živi životom zlatne mladeži, kako mnogo putuje i kako možda doista ponekad sudjeluje u utrkama. Isto bi tako odjeća – vlasnikova i suputničina – poručivala da oni i nemaju drugoga posla nego da se brinu o tome što će obući i kada. A istina je mogla biti – pa je često i bila – posve suprotna: da skratim priču, ono dvoje su možda išli u banku zato da iskamče nekakav kredit kako bi mogli preživjeti. Ukratko, ni tada se nije radilo o istini, nego samo o drugoj i drukčijoj vrsti laži.

Ostanimo načas kod automobila, pa se provezimo vremeplovom kroz ovih tridesetak godina koliko je otada prošlo. U ono su vrijeme sva vozila željela izgledati kao trkaća. Zato su bila niska, nalikovala su na metak – tobože, radi aerodinamike – a često su imala još i neke dodatke – poput onih spojlera – kojima je zadaća bila da naglase kako vlasniku ništa nije preče od brzine i od sportskoga života. Onda se to počelo pomalo mijenjati. Najprije se ustanovilo kako brzina i agresivno ponašanje u prometu baš i nisu najpoželjnije osobine, pa se zato i dizajn automobila promijenio. Možda je stvar i u tome što je bilo sve više vozačica, a one su često odlučivale i o tome koji će auto obitelj kupiti. Bilo kako bilo, nestalo je sad onih oštrih linija, automobili su se zaoblili, postali su više nalik na nekakve plišane medvjediće nego na granate, rakete i ostale opasne stvari. Ili, ako hoćete da budem sasvim izravan: kako se mijenjao naš stav prema svijetu, kako se mijenjao naš vrijednosni sustav, tako se mijenjao i izgled automobila u kojima se vozimo.

Vidi se to osobito po činjenici da se proces promjene nije zaustavio na onoj točki koju sam do sada opisao, nego se nastavio. Nakon što su se automobili zaoblili i postali nešto viši i nešto prostraniji, došlo je drugo: promijenilo se ono na što se njihov dizajn ugleda. Jednostavno rečeno: ako su im prije bila uzor trkaća vozila, sad su im uzor postali terenci. Danas svi auti više ili manje nalikuju na terence. Odakle je pak to došlo?

Meni se čini da je došlo od potrebe da se spoje dvije različite kvalitete, koje su među sobom i pomalo proturječne. S jedna strane, htjela se zadržati ona sportska nota, koja vlasnika prikazuje kao čovjeka od akcije, pa odatle ta sličnost s terenskim vozilima, jer njih koriste, kao što se zna, prije svega kojekakvi pustolovi. S druge strane, međutim, željele su se afirmirati i obiteljske vrijednosti, na kojima se danas osobito inzistira, pa su zato automobili postali takvi da izgledom poručuju kako u njih može stati mnogo djece i kako se otraga može voziti oprema za obiteljsko ljetovanje. Naravno da ni jedno ni drugo najčešće nije istinito, ali se tom malom laži makar poručuje što vozači žele postići i što želimo postići svi mi kao društvo.

A pritom se gradimo kao da nam sve to i nije važno, kao što nam nije važno ni kako izgledamo, pa zato hodamo u poderanim trapericama, proglašavajući ležernost za vrhunsku kvalitetu. A i iz aviona se, naravno, vidi da ne može biti nikakve ležernosti tamo gdje je čovjek prisiljen oblačiti se kao strašilo samo zato što je tako šunulo tamo nekim modnim kreatorima.

E, vidite, upravo to mene najviše i brine: pitam se koliko su daleko ljudi spremni ići u tom nasljedovanju kojekakvih moda i trendova. Dobro, auto ne možeš dizajnirati sam, nego moraš kupiti ono što se nudi na tržištu, ali što je s odjećom? Zar je zabranjeno obući čitave traperice?

Pa onda mislim kako bi nam dobro došao vremeplov, ovaj put stoga da se njime prebacimo u budućnost. Ne mora ona biti daleka, dosta je, recimo, deset godina: rado bih vidio kako će tada izgledati automobili, a kako naša odjeća. Po tome bismo mogli znati koliko je sati.